Listajući vesti, kao i svakog jutra, naiđem na jednu posebno zanimljivu – u Kini se pojavio nekakav virus. Pomislim – ništa strašno. Navodno se momak zarazio nakon što je uživao u đakonijama sa Vuhanske pijace. Navodno.
Dva meseca kasnije, proleće je, ranije nego inače, stiglo u Sloveniju a ja koristim priliku da na svežem vazduhu uživam u meni dražim đakonijama – onima od hmelja, ječma, kvasca i vode, po kojima je Laško nadaleko poznato. Uveliko se priča o koronavirusu a brojke ne ohrabruju. Svi znamo da će se korona preneti u Sloveniju gde se nalazim na Evropskom volonerskom servisu, jer je zaraza eksplodirala par stotina kilometara zapadnije – u Italiji.
Očekivajući napad korone, narod se naoružava hranom, ne znajući da će im biti potrebnije da se naoružaju strpljenjem, poštovanjem i tolerancijom.
Rafovi u prodavnicama se prazne, prave se zalihe za apokalipsu koja će se možda pojaviti. Stvara se panika a ljudi u panici, čini mi se, pokazuju svoje najgore lice. Ono sebično, bezobzirno i pohlepno.
Međutim, iskustva se uvek isplate. Pogotovo ona teško stečena. Slovenija, poput Srbije, vuče repove iz komunističke Jugoslavije gde je postojao jak sistem socijalne i zdravstvene zaštite pa se bar tog nasleđa, srećom, još uvek nismo u potpunosti ratosiljali. Za razliku od brutalno kapitalističkih zemalja gde ljudi spavaju po hodnicima prepunjenih bolnica, gde su prodavnice potpuno opustošene, gde ljudi masovno ostaju bez posla i gde se zaraza širi velikom brzinom, u našim “malim i beznačajnim”, balkanskim zemljama situacija je ipak dosta drugačija. Izgleda smo ipak nešto uradili kako treba i sačuvali bar neki deo nacionalnog dostojanstva kroz brigu o sebi samima.
Dok se kapitalistička društva neminovno urušavaju u sopstvenoj pohlepi, pokazuju svu svoju krhkost i disproporciju – društva u kojima još uvek postoje oblici socijalizma, socijalne pravde, (poput zemalja sa naprednim nordijskim modelom zaštite ili čak i ona ekstremnija, autoritarna, komunistička, poput Kine) – opstaju i uspevaju da se izbore sa nesrećom koja je zadesila čitav svet.
Na kraju, koronu nismo birali ali smo je isprovocirali. I ona je pre svega opomena za sve one koji besramno grabe, gazeći preko drugih, za sve one koji profitiraju na tuđim patnjama i još i podstiču nesreću dolivajući ulje na vatru.
Za sve one koji tuđu slobodu pretvaraju u sopstveni kapital.
Ali i za nas obične, za nas “individualce” što smo mislili da smo nezaustavljivi, da nam niko ništa ne može, pa smo se otuđili, odbacili svakoga ko nam malo ne odgovara a da nismo ni pokušali da se stavimo na njegovo mesto ili bar pokušali da ga ispravimo ako znamo da greši. Nadam se da ćemo shvatiti da nam je bitan ne samo blizak krug ljudi, prijatelji i porodica već i poznanici, drugari koje povremeno sretnemo u gradu. I oni čine naš život boljim.
Ali bitnije od svega, nadam se da ćemo shvatiti da na kraju ni sav novac, resursi a ni svo naoružanje sveta, ni “Patriot” ni “S-400” ne mogu uvek da odbrane domovinu – slab im je domet i ne prepoznaju cilj. Ipak je tačno,
“Domovina se brani lepotom
I čašću i znanjem
Domovina se brani životom
I lepim vaspitanjem”
Dimitrije Petrović
Proleće,Korona i jedan ESC Volonter
0